Opis

„Neće biti netočno kažemo li da je Loredana Bogliun pjesnikinja Vodnjana. Neće biti pogrešno ustvrdimo li da je ona pjesnikinja djetinjstva i mladosti. Neće biti suvišno naglasimo li da je Loredana Bogliun pjesnikinja na zavičajnom dijalektu, da se odlučila poetski izražavati pretežno (ili čak isključivo) na starinskom lokalnom govoru nevelike difuzije i ograničene mogućnosti recepcije. Ali učinila je to ne s namjerom da bude tajanstvena ili apartna nego da iskoristi ekspresivne moći nataložene konkretnosti leksika i da sačuva tragove istroromanskoga jezika koji se autonomno razvio još na antičkim temeljima. Izbor vernakularnog idioma manje je sentimentalan a više kulturalan, jer vodnjanskim ni sama autorica ne govori u svakodnevici, ali ga osjeća duboko materinskim (zapravo, baš noninskim) i utoliko pogodnim, čak nužnim da bi na njemu prikazala slojevitost življenja i propadanja omiljene sredine, takoreći progovorila i u ime onih koji to nisu umjeli ili nisu stigli učiniti. Na taj je način podigla Vodnjanu pravi lirski spomenik, a preostalim i iseljenim mještanima ponudila zrcalo u kojemu se mogu ogledati, dok mi ostali možemo uživati u uvjerljivosti i snazi evokacije.“ (Iz predgovora pok. akademika Tonka Maroevića)

Tri ciklusa, 56 pjesama.

Izvorne su pjesme napisane na istriotskom (vodnjanskom) narječju, autorica ih je prevela na talijanski književni jezik, pok. prof. Miho Debeljuh prepjevao ih je na žminjsku čakavicu hrvatskoga jezika, a pok. akad. Tonko Maroević i Mate Maras na hrvatski književni standard.